VILA BISTRICA I BLJAK,BLJAK PRIČA

U suradnji Pučkog otvorenog učilišta Ogulin i Dječjeg vrtića “Bistrac” Ogulin nastala je projekt Vila bistrica i bljak bljak priča koji na bajkovit način donosi znanje o važnosti pranja ruku i čistoće. Projekt je nastao u sklopu programa 15. Tjedan cjeloživotnog učenja.

Autorica: Ana Marija Novačić Cindrić

Pripovjedač: Noa Salopek

Autorica scenografije i ilustracija Chiara Cindrić

Priču pogledajte na službenom Youtube kanalu Pučkog otvorenog učilišta Ogulin.

VILA BISTRICA I BLJAK,BLJAK PRIČA  

Duboko u šumi, gdje odrasli nikada kročili nisu, živjela je vila Bistrica. Bila je vrijedna i pogađate, uvijek savršeno čista! Brižno je pazila na čistoću ručica dječice u vrtićima cijelog svijeta. Kako je stigla?- sigurno se pitate. Moram vam reći, kako vilinski dan traje tisuću puta duže nego ljudski. Dakle, Bistrica ima vremena obići sve vrtiće svijeta. Ustvari, poslušajte priču! Sve će vam biti jasnije.  

Ovdje, baš u našem gradu Ogulinu. Da, da i ovdje stigne. Baš u naš vrtić „Bistrac“, naše igraonice. U jednoj od njih veselo se igrala i djevojčica Ivančica Mrljić. Dobro ste čuli Mrljić!! Nažalost, Ivančici je savršeno pristajalo prezime Mrljić. Njezini roditelji su neprestano pazili kako bi ona uvijek bila uredna i čista. To im je teško polazilo za rukom, gotovo nikako. Još kao beba, Ivančica je kašice od mrkve razmazivala po zidovima kuhinje svojim prljavim prstićima. Vrlo malo kašice je završilo u njezinu trbuščiću. Tata je vidio da tome nema kraja, naljutio se i obojao kuhinju u žarku narančastu boju. To mu majka nikad nije oprostila! Što su se oni više trudili gospođica Mrljić je više skakala po blatnjavim lokvicama, jela bombone koji su mjesecima bili ispod njezina kreveta, umivala se samo jednim prstićem namočenim u kapljicu vode. A ruke? Njih nije prala gotovo nikada. Bar dok roditelji nisu gledali. Shvatili ste. Ivančica baš nije bila čistunka.  

To je sve promatrala vila Bistrica. Najviše su ju razljutile prljave ručice. Odlučila je doći do bajkovitog Ogulina! Nije bila sigurna hoće li znati put. Upali joj se žaruljica iznad glave. Uzme svoj sapunasti mobitel i brzo nazove svoje prijatelje. Vilu Kosjenku i diva Regoča. Oni sigurno znaju put, pa živjeli su na vrhu planine Klek! Mogli su vidjeti cijeli Ogulin. Sve do vrtića naše Ivančice Mrljić. Rado su joj pomogli i objasnili joj najbrži put.  Bistrica im zahvali i svoja krila ubaci u najbržu brzinu. Ipak, ovo je hitan slučaj!  

Za to vrijeme gospođica Mrljić je uživala u parku i lizanju sladoleda. Točno kod kipa kralja Tomislava. Zamišljala je kako je lijepo biti kralj. Ne moraš se nikada brinuti o kupanju, češljanju, a pogotovo o pranju ruku…  

„Bilo bi super kad bi ja bila kraljica!“- rekla je naglas i nastavila slasno jesti svoj sladoled.   

Bravo!! Sigurno ste pomislili da je i sada imala prljave, ljepljive ruke. Nažalost, točno. U tom času stigne Bistrica. Naglo zakoči svoja krila.  

Propustili smo reći važnu stvar. Bistricu mogu vidjeti samo djeca. I to kada balončićima sapunice, koje uvijek nosi u torbi pospe njihove glavice. Upravo je to učinila i Ivančici. Kada ju je djevojčica vidjela, malo se zbuni i upita: „ Hej, tko si ti?“  

„Ja sam vila. Vila Bistrica! Pratim i čuvam svu djecu svijeta od svega što prljavština voli! „- rekla je vila i ponosno podigla glavu.   

„Ja imam 5 godina i nikad nisam čula da prljavština nekog voli! Ha, ha, ha!„- veselo reče Ivančica. Tada Sapunčica shvati kako će riješiti problem Ivančice Mrljić i prljavih ruku. Samo joj treba objasniti koliko je čistoća važna, a prljavština opasna. Bistrica joj predloži da zajedno sjednu na klupicu. Onu klupicu kraj fontane u parku. Ma znate! Istu onu kraj koje šeću dječica sa svojim tetama iz vrtića. „Gledaj!-ozbiljno je rekla vila. Pokazati ću ti što nečistoća čini baš na dječjim rukama.“ Iz torbe izvadi čarobni svjetlucavi oblačić. „To je tvoja televizija?“-brzo upita Ivančica. „ Nije, ali joj je vrlo slična.“-osmjehnu se Bistrica. U oblačiću su se počele prikazivati slike neumivenih obraza, prljavih nosića, blatnjavih noktića i naravno, umrljanih ručica te mnogih mjesta gdje neurednost vlada. Oblačić se odjednom zacrni. Ivančica Mrljić se prepadne i prekrije oči rukama. „Ma ne boj  se! Samo nastavi gledati.“-ohrabri ju Bistrica. Sada su se počele nizati slike svakojakih bakterija, virusa i kojekakvih čudesa koja grade kraljevstva na prljavim stolicama, toboganima, vrtuljcima, licima, rukama i mnogim mjestima gdje im se ukaže prilika.   

„Jao!“- zajauče Ivančica. „ Moji obrazi, prstići… Zar na njima postoje carstva bakterija?“- znatiželjno i zabrinuto upita djevojčica. “Nažalost da.“- brzo joj odgovori vila. „Nastavi gledati. Sve će ti biti jasno.“  

Sada su na red došle slike bolesnih trbuščića, šarenih sirupa, liječnika koji pomažu djeci kada trbusi jako zabole. „ Zašto ih boli?“- širom otvorenih očiju pita Ivančica. „Svi su prljavim prstima dirali svoja lica, ustašca i kraljevi bakterija su jedva dočekali da nasele i počnu graditi svoja carstva u malenim trbusima. Da bi se trbuščići obranili, počinju jako boljeti kako bi otjerali zle stanovnike. To se može dogoditi i tebi, ako nastaviš biti neuredna. Ivančice Mrljić, jesi li razumjela što se može dogoditi ako se ne promijeniš? Zar nije ljepše imati blistave, mirisne ruke?“- upita Bistrica podignuvši jednu obrvu. „ Kako te ne bi razumjela?! Rekla sam ti da imam 5 godina! Zaista su mi prstići i lice bljak, bljak!! Hvala ti Bistrice. Odmah idem kući dobro se oprati. I neću zaboraviti na ruke. Ne brini!! Sutra ću svima u vrtiću ispričati što si me naučila.“- odlučno reče Ivančica.   

Sapunčica ju ponosno pogleda. „ Moj posao je ovdje gotov!“- glasno će. I pljesne dlanom o dlan.  

Iz daljine su dolazili roditelji naše Ivančice. Mama i tata Mrljić. Spazila ih je djevojčica i potrčala im ususret, morala im je sve ispričati. Ipak, dosjeti se. Oni ne mogu vidjeti Bistricu. Možda joj neće ni vjerovati. Stoga ih je odlučno pogledala i rekla-„ Hajdemo kući, imam važnog posla!“  

Odlazeći, još jednom se osvrne prema kipu kralja Tomislava. Sapunčica je puna ponosa sjedila točno na kraljevu ramenu. Namignule su si. Sad su bile prave prijateljice. To je sada bila samo njihova posebna bljak, bljak priča.   

Prije samog kraja, morate znati Ivančica je postala najurednija djevojčica u vrtiću. Tata je konačno mogao obojati kuhinju u rozu, mami omiljenu boju. Vila Bistrica je i dalje dolazila u Ogulin. Ali samo kako bi s Kosjenkom i Regočem s vrha planine vidjela kako dječica u Ogulinu imaju čiste ručice.